Osmog svibnja ove godine navršava se 15 godina od polaganja kamena temeljca Sveučilišnoj bolnici Zagreb i početka njezine izgradnje, dvije i pol godine nakon odluke Zagrepčana na referendumu održanom 14. XI. 1982. SDP s ostalim lijevim strankama, tada u oporbi, pokrenuo je u prosincu 1996. g. inicijativu za nastavak izgradnje bolnice na desnoj obali Save. Predstavnici stranaka (SDP, HSLS, HSS, HND, HNS i HSP 1861) iz Novog Zagreba zaključili su tom prilikom da gradnju Sveučilišne bolnice treba nastaviti, jer je ona potrebna gradu Zagrebu i Hrvatskoj. Za dovršenje građevinskih radova na bolnici trebalo bi osigurati oko 180 milijuna maraka, a novac bi se mogao namaknuti ili iz gradskog proračuna ili samodoprinosom o kojem bi se građani trebali izjasniti na referendumu, stajalište je oporbenih stranaka Novog Zagreba, koje su na konferenciji za novinare podsjetile na probleme Sveučilišne bolnice, koji datiraju još od 1992. g. („Samodoprinosom dovršiti bolnicu“, Novi list, 1. XII. 1996., str. 16.)
Drugovi ljevičari, dakle, tvrde da su problemi financiranja izgradnje Sveučilišne bolnice Zagreb nastali s proglašenjem i priznanjem samostalne hrvatske države. Koje li besramne laži i ciničnog makjavelizma! Naime, te 1992. g. kada su, prema iznijetoj tvrdnji ljevičara, nastali problemi s financiranjem izgradnje Sveučilišne bolnice, bolnica je trebala biti završena i primiti prve pacijente! Tako je bilo rečeno Zagrepčanima prilikom priprema za drugi referendum tijekom listopada 1987. (Referendum je održan 15. studenog 1987.) Našu tvrdnju potvrđuje izvješće sa sjednice Izvršnog vijeća Skupštine grada Zagreba održane 10. lipnja 1987., u kojem stoji: „Završetak gradnje bolnice može se očekivati do 1992. Međutim, uvjet za taj rok je realizacija samoupravnog sporazuma s udruženim radom republika, čime bi se osigurala trećina potrebnog novca. Naime, ta sredstva bila su predviđena i prilikom izrade financijske konstrukcije i ulaska u projekt bolnice.” („Uspješna gradnja nove bolnice“, Vjesnik 11. IX. 1987., str. 11.)
Neposredno pred referendum u ljeto 1982. predsjednik Odbora za izgradnju Sveučilišne bolnice, u svojem intervjuu objavljenom u Vjesniku 14. XI. 1982. (Tjedni prilog str. 7.) odgovarajući na pitanje u svezi broja kreveta: „500 kreveta“, odgovorio je: „Točno je da se govori o bolnici od tisuću kreveta. Taj broj od 636 kreveta spominje se iz posebne potrebe. Odbor i danas stoji na čvrstom stajalištu da treba izgraditi bolnicu veličine prema Varšavi, dakle sa samodoprinosom osiguranim sredstvima za 636 kreveta. Prema prijedlogu samanja, jedan krevet, zajedno sa svim ostalim nužnim prostorijama i opremom, danas košta deset milijuna dinara (u DEM 399.520, tečaj od 5. VI. 1982.), odnosno za tisuću postelja potrebno je deset milijardi dinara (odnosno 399 milijuna DEM). Razliku do te ukupne cijene vidimo u participaciji SIZ-ova za zdravstvo iz cijele republike… Kako ćemo mi u prve tri-četiri godine trošiti sredstva samodoprinosa, ostaje da se za to vrijeme samoupravnim putem nađe odgovarajuće rješenje, kako bi se bolnica završila u predviđenoj veličini.“
Produljenje samodoprinosa
Da su postojala nesuglasja i tijekom priprema za prvi referendum potvrđuje nam izvješće sa sjednice predsjedništva GKSSRNH Zagreba u kojem nalazimo sljedeće stajalište: „Treba reći da se u ovom trenutku izjašnjavamo za gradnju prve i druge etape bolnice, čime bi Zagreb bio bogatiji za više od 600 bolesničkih kreveta.“ (Široka podrška novoj bolnici, Vjesnik 29. X. 1982., str. 6.)
Usprkos neriješenom pitanju da li 600 ili 1000 kreveta pa sukladno tome i financiranja izgradnje Sveučilišne bolnice, Zagrepčani su se na referendumu 14. XI. 1982. (u jeku nestašica benzina, loživog ulja i šećera, ograničenja u potrošnji električne energije isključivanjem domaćinstava svaki treći dan po osam sati a javne rasvjete svakodnevno te grijanja od 21 sat do 6 sati ujutro), izjasnili za samodoprinos za bolnicu! Tijekom javne rasprave o izgradnji Sveučilišne bolnice dinar je devalvirao za 20 posto (21. X. 1982.), što je neizbježno dovelo do poskupljenja dinarskih troškova izgradnje.
Neposredno prije početka otvaranja javne rasprave o produljenju samodoprinosa i na sljedeće petogodišnje razdoblje, tj. 1988.–1992., u Vjesnikovom članku čitamo: „Kada bude gotova (bolnica) trebala bi imati 1128 kreveta, sa standardom i komforom daleko boljim no što se danas pruža pacijentima u zagrebačkim bolnicama. Sve što je dosad učinjeno sagrađeno je, slobodno se može reći, od samodoprinosa kojem će za četiri mjeseca isteći pet godina. No, sredstva koja svaki mjesec izdvajaju Zagrepčani, a do 1. srpnja (1987.) prikupljeno je 18,949 milijardi dinara, ne će biti dovoljna da se bolnica i završi. Već sada se mjesečnim prilivom prati dinamika gradnje, što znači da se ‘živi’ od mjeseca do mjeseca. Stoga, odluče li Zagrepčani 15. studenoga, samodoprinos će se produžiti sljedećih pet godina… Pri tome se ne smije zaboraviti kako bi svi trebali više učiniti na prilivu sredstava udruženog rada Republike. Tek s tim sredstvima novi produženi samodoprinos moći će završiti bolnicu.“ (Za bolnicu 19 milijardi, Vjesnik 1. IX. 1987., str. 6.)
Tijekom javne rasprave „neki su delegati (trešnjevačke općinske skupštine npr.) opravdano upitali, kako će zagrebačko zdravstvo, koje životari na sizovskim sredstvima i već sada ima gole gubitke, poslovati pozitivnije kad se pojavi nova bolnica… kao imperativna potreba i jedino rješenje nameće se reorganizacija sistema samoupravnog interesnog organiziranja, kojom bi se 14 razjedinjenih SIZ-ova stopilo u jedan.“ (Bolnica za svaku obitelj, Vjesnik 1. IX. 1987., str. 7.)
Zagrepčani su na referendumu 15. studenog 1987. po drugi put prihvatili samodoprinos, ovoga puta za njegovo produljenje, za izgradnju bolnice.
Nerealna očekivanja
Do kraja 1987., tijekom proteklih pet godina od početka izdvajanja iz osobnih dohodaka Zagrepčana za samodoprinos, sagrađeno je 30 posto Sveučilišne bolnice Zagreb, navedeno je u članku Vjesnika „Pet godina za trećinu bolnice“ od 8. II. 1988., str. 6.
„G. 1988. gasi se glavni i jedini stalni izvor financiranja – samodoprinos. O konzervaciji nema govora, pa se novo izdašno vrelo vidi u većim izdvajanjima Republike. Priliv novca od samodoprinosa izglasanog za Sveučilišnu bolnicu stagnirao se protekle godine (1988.) za 7,5 posto… To je posljedica pada realnih osobnih dohodaka, ali i sve većeg broja Zagrepčana oslobođenih izdvajanja. Osim onih na zajamčenom osobnom dohotku, izdvajanja je oslobođeno 38 posto umirovljenika.“ (Još se ne zna čime završiti bolnicu, Vjesnik 1. III. 1989., str. 10.)
Očekivanja da će udruženi rad Republike prihvatiti predloženi Samoupravni sporazum o izdvajanjima 0,202 posto iz čistog dohotka izjalovila su se. Ima li se u vidu da je Dubrovnik bio u golemim poteškoćama u svezi izgradnje bolnice sa 520 kreveta, što je vidljivo iz činjenice da je od početka izgradnje 27. VII. 1978. do 1. X. 1989. bilo obavljeno samo 37,5 posto radova i za čije je dovršenje još nedostajalo 26 milijuna USD, a da je Karlovac bio prisiljen zbog nedostatka novca obustaviti krajem 1982. izgradnju poliklinčkog trakta, za čije je dovršenje nedostajalo 75 milijuna dinara (u USD 1,18 milijun, tečaj od 22. X. 1982.), bilo je nerealno očekivati pristanak udruženog rada republike na izdvajanje za izgradnju Sveučilišne bolnice u Zagrebu. No i uz to, „Odbor za praćenje opasno zapele izgradnje Sveučilišne bolnice predložio je… da bi glavninu (205 milijuna maraka) trebalo namaknuti udruženi rad grada Zagreba i republike petogodišnjim obilnim izdvajanjima iz dohotka (0,4 posto)… Neizbježan je i treći samodoprinos Zagrepčana… još bi nedostajalo 44 milijuna DEM što bi se namaknulo revizijom sistema solidarnosti u zdravstvu (umjesto 7,5 posto grad bi izdvajao 5,5 posto). Takvom računicom bolnica bi mogla biti gotova do 1995. godine.“ (Opet predložen samodoprinos, Vjesnik 24. X. 1989., str. 7.)
Pitanje nakon proteka vremena, bi li hrvatsko pučanstvo i gospodarstvo iscrpljeni Mikulićevim i Markovićevim reformama mogli, uz započetu izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice 1988., podnijeti teret veći od 200 milijuna USD u cijelosti je bespredmetno. Naime, srbijanska agresija na Hrvatsku započela je 1991.