Ono što se vidi na primjeru nedovršene Sveučilišne bolnice je premreženost elita društva, koja postoji još iz vremena socijalizma. Moć elita je postojala oduvijek, samo se tada nije mogla financijski izmjeriti. Nedovršena Sveučilišna bolnica zorno dokazuje, ne samo na simboličkoj razini, da društvenopolitička tranzicija nije počela 1990-ih, nego mnogo ranije, kaže redatelj, umjetnički voditelj, koreograf i utemeljitelj “Montažstroja” o projektu “Obilazak”
Zanimljivo je da nakon potresa u Zagrebu renoviramo zgrade koje su nastale u 19. ili 20. stoljeću, iako one infrastrukturno ne mogu odgovarati zahtjevima suvremene medicine, a prostor i infrastruktura koja je ponuđena u Blatu se ne aktivira, nego se pušta da propada
Kroz labirint nedovršenih operacijskih dvorana, atomskih skloništa i soba za pacijente u stacionarima, začudno troipolsatno putovanje građana (uz stručno vodstvo koje objašnjava tehničke i historijske aspekte bolnice) završava usponom na krov impresivne građevine s koje se najbolje vidi kako se budi grad. Na temelju ogromne građe koju je skupio, Borut Šeparović planira napraviti dokumentarni film ili dokumentarnu seriju. “Serija o bolnici bi pokazala gdje smo kao društvo danas, dok bi film bio njezin hommage“, kaže naš sugovornik najavljujući novu etapu “Obilaska” najesen za sve zainteresirane, koji se jave na poziv organizatora. “Okej, neko će reći to je utopija”, govori Šeparović. “Devedesetih se o ovom najvećem nedovršenom zdravstvenom projektu počelo govoriti kao o prekosavskoj utopiji. Pa je medijska gradacija pojam utopije dovela do ‘Skadra na Savi’ ili ‘Obrovca na Savi’. Od monumentalnog kolosa ubrzo je stvoren mastodont bez svrhe. Zato bih, umjesto utopije, ovdje govorio o viziji. Kad ubiješ viziju – a mi smo je ubili – kastrirali smo se kao društvo.”
Zašto Sveučilišna bolnica u zagrebačkom naselju Blato nije dovršena, pitali ste prije deset godina i u potrazi za odgovorom razgovarali sa 43 povijesna svjedoka i desecima građana. Građani Zagreba iskustveno znaju da su za status te bolnice, kao i za kondiciju “beskonačne tranzicije” društva, odgovorne društvene elite. U tome je neka vrsta poante?
– Ono što se vidi na primjeru nedovršene Sveučilišne bolnice je premreženost elita društva, koja postoji još iz vremena socijalizma. Moć elita je postojala oduvijek, samo se tada nije mogla financijski izmjeriti. U socijalizmu su bile “plave kuverte”, plaćalo se i tada da dođeš na red za neki bolnički pregled, ali se moć drugačije distribuirala. Provodila se kroz jednu Partiju. Zapravo, svi odnosi koji su postojali tada ostali su do danas, ali su se u tranziciji polako prelijevali u partikularne interese. Nedovršena Sveučilišna bolnica zorno dokazuje, ne samo na simboličkoj razini, da društvenopolitička tranzicija koju obično vezujemo uz događaje iz 1990-ih, nije počela tada nego mnogo ranije.
Kolizija različitih interesa elita
U dekadansi socijalizma 1980-ih?
– Još ranije. Moglo bi se reći da povijest ideje i izgradnje Sveučilišne bolnice prati simboliku rasapa i raspada socijalističkog sistema. Ta je bolnica njegova simbolička slika smrti. Ako je, dakle, raspad socijalističkog sistema počeo još 1965. godine nakon privredne reforme, povijest izgradnje bolnice ju prati u stopu. Zanimljivo je da je ideja o izgradnji bolnice iznesena još 1959. kad se Zagreb širi preko Save. Opiru joj se liječničke elite koje rade po postojećim bolnicama austrougarskog tipa na zagrebačkim bregovima, pa ideja završava u ladici. Onda se ideja aktivira u političkom i javnom eteru ponovno 1971. i 1972., ali se ubrzo opet vraća u ladicu. Tako biva sve dok jaka gradska partijska ekipa, koja u to vrijeme nema potpunu republičku podršku, kreće gurati da se napraviti Sveučilišna bolnica s podrškom Partije, a s ciljem da oduzme moć političko-liječničkoj eliti koja je usporavala realizaciju. Ideja je bila da se moć redistribuira i da novi, mladi liječnički kadrovi dođu na pozicije. Između ostalog, tada je bilo mnogo nezaposlenih liječnika koji u Zagrebu nisu mogli naći posao. Dakle, stvar s gradnjom bolnice u startu je kolizija različitih interesa elita.
Građani Zagreba su samodoprinosom izdvajali deset godina za izgradnju bolnice što je započela 1985. godine. Odluci o samodoprinosu prethodio je referendum iz 1982. I to u jeku krize. Građani glasaju masovno, odaziv je 80 posto. Radi se o 430.000 ljudi, postignuta je plebiscitarna podrška. Velika većina je za. Međutim, na dan toga referenduma Ivo Latin, tadašnji predsjednik Skupštine grada Zagreba, što je funkcija ekvivalentna današnjem gradonačelniku, ovako odgovara na medijsko pitanje o mogućim otporima izgradnje nove bolnice: “Čudi da otpori nikako ne dolaze sa strane korisnika, nego od zdravstvenih radnika.” Tenzija među suprotstavljenim elitama traje i zbog nje se projekt usporava i razvodnjava, ali opet ne tako da se može zaustaviti. Kad ti je, naime, jednom prošao referendum, moglo se angažirati građevinski lobi, koji je tada bio u žešćoj krizi. Oni su svoje “natukli”. Četrdeset tisuća ljudi u Zagrebu je tada radilo u građevini. Jake građevinske firme bile su bez posla, kriza Jugoslavije je u tijeku. I dok građevinci to kucaju, postojeći otpor jača. Zatim dolazi 1989., pa 1990. i postaje jasno da nitko zapravo ne želi da se bolnica doista izgradi.
Ondje gdje je pitanje vremena za spas nečijeg života, uvijek će rješavati javno zdravstvo. To je ključ. Odnose elita i naroda ili građana ne moramo gledati nužno ideološki. Iz svega što sam naučio i spoznao znam da ni u socijalizmu nije bilo puno bolje
(ChatGPT je ovu konverzaciju sažeo u 17 točaka, od kojih izdvajamo posljednje tri: 1. Pokušaji da bolnica postane strateški projekt nisu uspjeli. 2. Zakon o financiranju izgradnje bolnice nije nikada razmatran nakon promjene vlasti 3. Investicije su se preusmjerile na postojeće bolnice koje nisu infrastrukturno bile spremne za nove zahtjeve.)
Borut Šeparović intervenira: “Rekao sam ti, samo zabilježi što pričamo. To je sve što tražimo od tebe, mada hvala ti, drag si, dobar si.”
Nastavljamo pitanjem na terenu aktualizacije: ministar zdravstva Vili Berošnedavno javno govori da će se na parceli pored nedovršene bolnice graditi nova dječja bolnica. Kako da shvatimo to rješenje?
– U postojećim okolnostima možda čak i nije loša ideja da kreneš od dječje bolnice, pa onda širiš perspektivu. Ulaziš na mala vrata. Pitanje je, međutim, je li to onda i “noga u vratima”? Jer je strategija noge u vratima primjenjivana i u vrijeme socijalizma, na neki način. Zašto? Hajde da autamo taj trik. Kad se počela pripremati gradnja Sveučilišne bolnice, građani su na referendumu glasali za nešto što se zvalo “Klinička bolnica Novi Zagreb”. Na temelju referenduma osnovan je pravni subjekt istoga imena što će tek tri godine kasnije promijeniti ime u “Sveučilišna bolnica Zagreb u osnivanju”. Jer nikoga nisi mogao lako privoljeti da ode raditi na novozagrebačku ledinu Blato. To mjesto nije imalo simboliku prestiža ni u političkom smislu, ni u smislu zdravstvene elite. Otpor je bio prema mjestu na kraju grada, bogu iza nogu: tko bi ondje radio! Zato si, na neki način, javnosti morao obećati da će to biti “space shuttle-bolnica” poput Vojnomedicinske akademije (VMA) u Beogradu ili bečke Opće bolnice (Algemeine Krankenhaus – AKH). E, tako ćeš ih dobiti na ledinu. Druga je stvar da ta pusta ledina usput predstavlja i jeftino zemljište. Treća stvar je pak činjenica da je zakupljena parcela od 80 hektara, iako za bolnicu treba tek 40 ili 50. Plan je bio da se izgradi 17.000 stanova za 54.000 ljudi, od čega većinu zdravstvenih radnika, baš kako je to napravljeno oko AKH-a u Beču. Inače, bečka Algemeine Krankenhaus, jedna od najvećih bolnica u Europi, građena je 30 godina i uz ogromnu građevinsku aferu iz 1981. godine, taman nešto prije nego što su naši krenuli u referendum oko ove bolnice. Većina sugovornika govorila mi je da su vladajuće strukture uvijek bile svjesne koliko je teško izgraditi bolnicu, ali su se u novije vrijeme ipak nadale da se, kroz neku vrstu privatno-javnog partnerstva, ta izgradnja možda može nastaviti. By the way, izgleda da je pokojni gradonačelnik Bandić doista htio izgraditi ovu bolnicu, ali mu nije prošlo. A to možda i ne moramo reći. Međutim, činjenica da država planira graditi dječju nacionalnu bolnicu pored arhitekture nedovršene Sveučilišne bolnice i djelomice koristiti postojeću infrastrukturu izgleda kao paradoks nad paradoksima. Građane se o tome nije ništa pitalo.
(Foto: Sandro Lendler)
Sveučilišna bolnica nije ruina
A možda je stvar u tome da je praktični koncept i arhitekturu te zdravstvene ustanove pregazilo vrijeme? Suvremena medicina treba nešto drugo, drugačije? Zašto je važno shvatiti kronologiju slučaja?
– Jednaka potreba za takvom bolnicom postoji i danas. I to ne tvrdim ja, nego zdravstvena struka, profesionalci javnog zdravstva. Međutim, ako danas postoji potreba “odozdo” ne znači da postoji i adekvatan zahtjev. Zahtjeva nema jer čitav taj zagrebački prsten: Novi Zagreb, Velika Gorica, Zaprešić, gravitacija od 300.000 ljudi, neće postaviti javni zahtjev za zdravstvenom ustanovom koja im je potrebna. Niti će građani ovoga grada postaviti taj zahtjev, niti će svi ti ljudi koji su deset godina izdvajali 1,5 posto neto svojih dohodaka, što bi bilo na razini današnjeg mjesečnog iznosa za kućni internet, takav zahtjev javno istaknuti. Volja građana ili volja naroda nije nužno politička volja. Odnosno, ona se ne mora nužno pretočiti u političku volju, jer političku volju ipak na kraju artikulira elita.
Interesni lobi?
– U ovoj se dokumentiranoj priči mogu tražiti gotovo zavjerenički elementi po kojima se čini da postoji elita, možda moćnija od ove koja je nominalno politički moćna. Otpočetka gradnje ove bolnice proteže se pitanje je li zaista politika ikad imala tu snagu, s obzirom na snagu jednog, ajmo ga zvati, liječničkog lobija? I zanimljivo je da nakon nedavnog potresa u Zagrebu renoviramo zgrade koje su nastale krajem 19. ili početkom 20. stoljeća, iako one infrastrukturno ne mogu odgovarati zahtjevima suvremene medicine u prostornom, urbanističkom smislu. Obnavlja se, ulaže se jednaka količina novca u obnovu svih tih postojećih, moćnih institucija, a prostor i infrastruktura koja je ponuđena u naselju Blato se ne aktivira, nego se i dalje pušta da propada. Nedovršena bolnica u Blatu se ne raspada: to ne tvrdim ja, nego vrlo odgovorna struka. Naposljetku, budimo krajnje pošteni, naš razgovor ima smisla jedino zato što nedovršena Sveučilišna bolnica nije ruina. Ona izgleda kao ruina, ali nije ruina. Građani se o tome mogu posvjedočiti na licu mjesta.
Nedovršena bolnica na kraju grada u škarama je domaćeg javnog i privatnog zdravstva. Ali za vaša tri koronarna stenta važna je bila javna bolnica u kvartu.
– Meni je glavu spasilo javno zdravstvo. To da sam tri puta arestirao i da su me tri puta vraćali, to košta boga oca. Sve što sam ikad uplatio u zdravstveno osiguranje, ne bi bilo dovoljno da platim operaciju spašavanja svog života. Plus znanje tih ljudi koji su to radili, plus tehnologija koju su koristili. Privatni sektor nikad neće raditi takve operacije: ondje gdje je doista pitanje vremena za spas nečijeg života, uvijek će rješavati javno zdravstvo. To je poanta i to je ključ. Odnose elita i naroda ili građana ne moramo gledati nužno ideološki. Iz svega što sam naučio i spoznao znam da i u socijalizmu nije bilo puno bolje. Stoga ovo nije još jedna priča u stilu “aha, mi se nikad zapravo nismo riješili socijalizma”. Ne, ovdje govorimo o tome da nikad, zapravo, nismo znali upravljati javnim dobrom.