Radnim ljudima i građanima Zagreba.
Nalazimo se pred odlukom, značajnom u životu našega grada, kada je potrebno unaprijediti društveni standard svih radnih ljudi i građana Zagreba – samodoprinosom izgraditi novu bolnicu.
Solidarno rješavanje zajedničkih potreba jedna je od temeljnih osobina našeg samoupravnog socijalističkog društva.
Zato, izađimo na birališta i dajmo svoj nesebični ZA, za naše zdravlje, za bolji život u našem gradu, ZA za sve nas!”
Dio je to brošure na čak 32 stranice, izdane 1982. godine, tiskane u nakladi od 22.000 primjeraka, u kojoj su eminentni stručnjaci tog doba predstavljali projekt Kliničke bolnice u Novom Zagrebu, danas poznate kao nikad dovršene Nacionalne i sveučilišne bolnice u Blatu.
A građani su, 14. studenoga 1982., dali svoj nesebični DA, kao i 1,5 posto svoje mjesečne neto plaće. Uvjeravani su da će svoj novac izdvajati pet godina, ali još jednim referendumom, 1987. godine produljilo se na deset. Plaćali su Zagrepčani u Jugoslaviji, ali i u Hrvatskoj, sve do 1992. godine. Vjerovali su u bolnicu i dali ukupno 160 milijuna eura.
Sutra je obljetnica 40 godina otkako je 78,9% građana izašlo na birališta, a “ZA” je bilo njih čak 69,36%.
Četiri desetljeća kasnije hodamo “bolnicom”, onom koju svaki novi ministar od osnutka Hrvatske, pa tako i aktualni Vili Beroš, predstavlja kao strateški važan projekt, koji se mora i hoće dovršiti. Jer baš on, kao i svi prethodnici, s tim će se uhvatiti u koštac. Iznova se rade studije izvedivosti, a djeci i unucima onih koji su već platili bolnicu, svih ovih desetljeća, daju obećanja u koja više malo tko vjeruje. Trenutačno je aktualna izgradnja Nacionalne dječje bolnice, dok bi se na Nacionalnoj sveučilišnoj bolnici za odrasle radilo nekad kasnije.
Nestala je euforija s crno-bijelih fotografija od 11. svibnja 1985., kada se, uz gromoglasni pljesak brojnih građana, polagao kamen temeljac za Kliničku bolnicu Novi Zagreb.
U potrazi za prošlim vremenima, kada su građani euforično izdvajali vlastiti novac za bolje sutra, dolazimo do tadašnjeg gradonačelnika Tita Kostyja, koji je bio na polaganju kamena temeljca.
– Ne bih to nazvao euforijom, nego prijekom potrebom. Novi Zagreb tada je brojio preko 100 tisuća stanovnika, a preko mostova Save nije bilo niti jedne zdravstvene ustanove tog tipa – govori Tito Kosty, pokazujući fotografije na kojima s gradonačelnikom iz vremena potpisivanja referenduma Ivom Latinom polaže kamen temeljac. Dobro se sjeća tog dana, kada je sa stopostotnom sigurnošću vjerovao da će bolnica biti izgrađena. Danas, više nije siguran…
Bio je to složen i zahtjevan posao, prisjetit će se Kosty. Na sadržaju je radilo više od 50 najuglednijih liječnika iz tog doba, a izgradnju bolnice pratio je Odbor za izgradnju, kojem je predsjedao Ivo Latin, tada predsjednik Sabora.
U obilazak oronule zgrade krenuli smo s Borutom Šeparovićem, utemeljiteljem umjetničkog kolektiva MONTAЖ$TROJ te voditeljem i redateljem od osnivanja 1989. godine.
Posljednjih sedam godina snima dokumentarac o nikad dovršenoj bolnici, a u povodu 40. obljetnice referenduma, poveo nas je u obilazak, podijelio s nama dokumente i saznanja do kojih je došao dugogodišnjim radom.
Upravo u povodu godišnjice, za sutra u 10.30 sati organizirao je tribinu za javnost: “SVEUČILIŠNA BOLNICA – POKLON GENERACIJAMA”, na koju su pozvani ministar Beroš, gradonačelnik Tomašević, i sni ostali relevantni sudionici iz zdravstva.
Vjetar svako malo sruši komad fasade, što stvara osjećaj nelagode. Šetamo po milijunima koje su građani uložili. Svakim korakom čuje se lom stakla po kojem hodamo, a koja su odavno izbijena iz prozorskih okana.
Prizori su apokaliptični, a osim fijuka vjetra, sablasna tišina. Ne čuje se plač bebe koja je upravo rođena, nema zabrinutih lica koja čekaju liječnika da im kaže kako je prošla operacija njihovih najmilijih. Nema sretnog lica čovjeka koji zdrav izlazi iz bolnice, ali niti žamora studenata koji izlaze iz ogromne predavaone. Nema onoga što su platili.
– Nemojte se previše približiti da se ne ozlijedite, ali ovo ispod je ogromna predavaonica za studente, odnosno trebala je to biti – kaže Šeparović.
Govori kako je ideju za snimanje dobio 2014. godine. Tada je prvi put bio na lokaciji, koja mu je praktički postala drugi dom.
– Pomislio sam kako je vizualno zanimljivo. Počeo sam se pitati koliko je to ogromno. Znao sam da se to zove Sveučilišna bolnica u osnivanju. Zainteresiralo me, i pomislio sam da ću napraviti nešto vizualno oko toga, a onda sam pomislio da želim zaista znati što se doista dogodilo – kaže Šeparović i dodaje kako je figurativno počeo “kopati po blatu”.
S obzirom na protek godina, bilo mu je jasno da se mora požuriti, jer ljudi odlaze, umiru. Naime, cijela ta generacija radnika i umirovljenika koji su plaćali samodoprinose polako odlazi.
– Kako uđete dublje u to, proces se uspori i onda počnu nedostajati komadići u tom mozaiku, što zahtijeva puno strpljenja. Zainteresiralo me kao umjetnika, a kako i inače imam jedan interdisciplinarni pristup, mislim da me dovelo u razne pozicije. Djelomično i povjesničara, novinara… – govori Šeparović dok nas upoznaje s bolnicom, u kojoj smo više puta bili kada su nas razni ministri uvjeravali kako gradnja samo što nije nastavljena.
Nekoliko stotina metara od same bolnice nalaze se montažne kuće, barake, u kojima je bila smještena radna organizacija Sveučilišne bolnice Zagreb u osnivanju.
– Tu je bilo rukovodstvo, uprava, kako god to nazivali. I na neki način, to je bio centar investicije. Tu su se održavale sjednice savjeta, odbora za upravljanje i samog rukovodstva – pojašnjava Šeparović, koji nikad nije dobio priliku pogledati dokumentaciju koja se još uvijek nalazi zapečaćena u tim prostorijama.
Projekt su dobili iz Slovenskog Biroa 71 iz Domžala, isti oni koji su projektirali i Vojnu bolnicu, KB Dubrava.
Dakle, ideja je bila da se gradi Klinička bolnica Novi Zagreb, a tek 1985. godine, kada je stavljen temelj, preimenovana je u Sveučilišnu bolnicu Zagreb.
– Ideja o bolnici postojala je godinama, a u konačnici se počelo na inicijativu armije. Naime, zaključeno je da se, ako dođe do problema, sruše mostovi, cijeli taj dio s druge strane Save ne bi se imao gdje smjestiti. Treba znati i da je u to vrijeme današnja KB Dubrava bila Vojna bolnica, pa su kapaciteti bili zaista premali – prisjeća se Kosty.
S druge strane, Šeparović smatra da je upravo to preimenovanje bolnice iz Novi Zagreb u Sveučilišnu bolnicu zapravo predstavljao početak kraja na samom početku.
– To je ključni moment kada se objekt, odnosno radna organizacija, preimenovala iz Kliničke bolnice Novi Zagreb u Sveučilišnu bolnicu. Tada se otvaraju sve karte – zaključuje Šeparović.
Naime, već sâm tadašnji gradonačelnik Ivo Latin, 1983. godine, u jednom od intervjua govori kako postoje otpori, i to od liječničke struke. Promjenom imena postaje jasno da bi se trebala preseliti nastavna baza Medicinskog fakulteta, ali i kako će brojni liječnici tamo trebati raditi. Dio na to nikako ne pristaje, i polako sabotiraju projekt.
Ta bolnica, odnosno ideja o njoj, prvi se put spominje još 1958. godine. Gradio se Novi Zagreb, a Zagreb postaje industrijsko središte, ne samo Hrvatske, nego i Jugoslavije. Zagreb je nakon Prvog svjetskog rata imao oko 250-300 tisuća stanovnika, a početkom 80-ih, kada je raspisan referendum, već je imao 800 tisuća stanovnika, dakle, više nego danas.
Paralelno s industrijskim razvojem, postaje jasno da su potrebni novi zdravstveni kapaciteti. Zbog krize se odustalo, a ponovno se ideja spominje početkom 60-ih. Već tada krenulo se i u obnavljanje ostalih bolnica. Ideja opet ostaje samo ideja, a na kraju 1978. godine, radilo se na tome da se unese u društveni plan razvoja Grada Zagreba.
Tada je gradonačelnik, odnosno kako se tada zvalo predsjednik skupštine, bio Ivo Latin, i njegova administracija išla je s tom idejom.
– 1981. godine, donesena je jasna odluka o tome. Cijelu priču pratili su ekonomska kriza i stabilizacijske mjere. Naime, inflacija je 1982. bila ispod 20 posto, odnosno tada još nije bila galopirajuća – kaže Šeparović.
No, pojašnjava dalje, nisu se radili planovi na temelju toga da inflacija i rast krize mogu ugroziti osobne dohotke.
Dakle, prema prvim planovima, očekivalo se da će građani Zagreba zarađivati godišnje 5000 dolara, pa se na temelju toga, a znalo se da je barem 400 tisuća zaposlenih, moglo izračunati koliki bi priliv sredstava od samodoprinosa otprilike mogao biti, u kojem roku i na osnovi toga raspisao se taj referendum.
– Ono što se nije predvidjelo projekcijama koje su napravljene 1978./79., kada su godišnja primanja bila 4100 dolara, bilo je to da do tog rasta neće doći – kaže Šeparović.
Dogodilo se upravo suprotno, željena svota od 5000 dolara nikad se nije dogodila, dapače do kraja 80-ih pala je 30 posto, što je dovelo do velike krize.
A onda je počeo i rat.
No, unatoč svim problemima, bolnica se gradila.
Ozbiljno se radilo i nije postojao dan da su radovi bili obustavljeni. Naime, radovi su bili ograničeni priljevom samodoprinosa, a kako nisu osigurana obećana sredstva Republike, gradilo se isključivo sredstvima građana.
– Financijska konstrukcija bila je sljedeća: dvije trećine bile su od samodoprinosa, a jedna trećina od Republike. Prvo se planiralo da će ta trećina doći tako da se izdvaja iz dobiti poduzeća kroz samoupravne sporazume. Dakle, ne direktno od Vlade – kaže Šeparović i dodaje kako je vladao veliki ponos da će, usprkos krizi i inflaciji, građani to sve sami financirati.
Pojavio se svježi keš, a to je uvijek dobro, te se gradilo sve dok je bilo novca. Prvi napisi o tome da je došlo do usporavanja u gradnji pojavili su se 1987./88., i tada je raspisan drugi referendum.
Naravno, svugdje gdje ima puno novca, postoje i različiti podaci. Iako se barata iznosom od 160 milijuna eura od samodoprinosa, postoje različiti podaci i mišljenja, ali i teorije zavjere. Tako se po kuloarima govorilo da su od tog novca obnavljane druge bolnice, kako je novac išao za Olimpijske igre u Sarajevu, pa za Univerzijadu.
– Puno je glasina, ali teško je nešto dokazati, nadodaje Šeparović. Gradnja je sve sporija, a posljednji minimalni radovi odvijaju se još 1992., godine, kada su posljednje rate plaćene 31. prosinca.
Rokovi su se stalno pomicali. Zapravo, u samom startu postavljeni su nerealni rokovi.
Brošura je tvrdila da će bolnica biti gotova 1989. godine, ali to se pokazalo neopravdano optimističnim čak i da je sve išlo po planu; realnija godina bila je 1992., a kasnije je postalo jasno i kako su, iako to ne piše u slavnoj brošuri, rukovodeći itekako dobro znali da će se ići i na drugi referendum.
Na jednoj od tribina 1989. godine, kaže Šeparović, kazano je da tempom kojim pristižu sredstva, bolnica neće biti završena za 14 godina. Očito su se preračunali, jer nije gotova niti za 40.
Ono o čemu se uopće nije vodilo računa bila je i oprema koja se trebala staviti u ogromne prostore. Realno, ona je bila 30-ak posto investicije, danas bi bila i 50. No, tada se prilično naivno računalo da će to biti manje od 20 posto.
Osim rokovima, manipuliralo se i kvadratima.
– Podaci o predvidivoj bruto površini kompletnih sadržaja, bez vanjske infrastrukture, variraju, i iznose od natječajem zadanih oko 135.416 m2, preko 177.871 m2 navedenih u brošuri iz 1991. godine, pa 222.000 m2 iz raznih kasnijih analiza o mogućnostima nastavka gradnje, pa sve do fantastičnih 308.000 m2, prema iskazima nekih povijesnih svjedoka s gradilišta – govori.
Prema podacima koje je Šeparović prikupio još do 1995. godine, objekt je po smjeni čuvalo 26 zaštitara, a od 2015. bilo ih je svega dvoje, a ogromna građevina uskoro je potpuno ostala bez zaštite. Samo u posljednjih sedam godina, koliko on snima, drastično je propala. Stoga je logično pitanje može li se na tom kosturu graditi nešto novo, suvremeno.
Naime, već triput dalo se pet milijuna eura za studije izvodivosti, provjeravale su se kvaliteta i statika. Zaključeno je kako je armirani beton i dalje dobar, a navodno je izgrađeno tako da izdrži i potres od 9 stupnjeva prema Richteru.
Još jedan zanimljiv podatak je taj da se procjenjuje kako je u bolnicu ulupano onoliko željeza koliko je Željezara Sisak u najboljim danima proizvodila godinu dana, a kada bi se prodalo sve ono što je sada “otpad”, moglo bi se zaraditi i 20 milijuna eura.
Iako je još brošura iz 1982. godine govorila o prvoj bolnici južno od Save, krajem prošlog mjeseca isti takvi naslovi osvanuli su u medijima. Ministarstvo zdravstva, na čelu s Berošem, izdalo je priopćenje o gradnji Nacionalne dječje bolnice (NDB) u zagrebačkom Blatu, koja bi trebala početi 2024. godine.
Iz Ministarstva zdravstva ističu kako će to biti prva zagrebačka bolnica južno od rijeke Save.
Navode i to da će se oko 300 milijuna eura vrijedan greenfield projekt financirati iz Nacionalnog plana za oporavak i otpornost (NPPP) i ostalih oblika financiranja EU.
Najave su opet spektakularne: nova dječja bolnica protezat će se na 100 tisuća četvornih metara površine, a izgradnja je predviđena u dvije faze. U svakoj fazi izgradit će se oko 50 tisuća četvornih metara bruto površine. U realizaciji tog strateškog projekta Ministarstvo zdravstva i Grad Zagreb kontinuirano održavaju radne sastanke, kako bi se partnerskom suradnjom ostvarilo ustupanje gradskog zemljišta u Blatu, uz uvjet potpune izgradnje bolnice.
Čak su se i pohvalili da je studiju izvodljivosti Ministarstvo zdravstva završilo krajem prošle godine, mjesec dana prije ugovorenog roka. Pripremljena je i dokumentacija za skoro raspisivanje natječaja za izradu idejnog projekta, kažu u Ministarstvu.
Šeparović, pak, kaže da smo ga prije sedam godina pitali vjeruje li da će se ikad išta završiti u Blatu, kako bi kazao da, no nakon godina istraživanja, danas mu je to jako teško reći.
– Imam jednu praznovjernu: Meni se čini da je to “kletva”, kako mi kao društvo, zajednica, nećemo napredovati dok ovdje ne napravimo bolnicu. To je paralela koju povlačim. Duboko je uvjerenje da ovo društvo, ovaj grad, neće napredovati dok se ovdje ne napravi ono što je zamišljeno. Ne samo u zdravstvu, nego u svim aspektima bit će to znak da smo zreli. Kada odlučimo i dovedemo to do kraja – zaključuje Šeparović.
S druge strane, Tito Kosty kaže da, iako je skeptičan, on je urbanist, a oni su prema prirodi vizionari i moraju vjerovati da će se dovršiti.
Ipak, stava je da se građevina treba prilagoditi novim vremenima, novim potrebama.
– Nama je potrebno prostora za palijativnu skrb, nemamo dovoljno mjesta za starije osobe. Osim toga, tamo su i izvori tople vode koji se mogu koristiti za zdravstveni turizam. Brojne su opcije, ali nikako ne bi trebala biti opcija u kojoj Blato i dalje propada – zaključuje Kosty.