Kako i čime objasniti činjenicu da do danas ne znamo, a s obzirom da je cjelokupna arhivska građa Saveza komunista Hrvatske nedostupna (pristup toj građi moguć je samo uz odobrenje “reformiranih” komunista, odnosno sadašnje Stranke demokratskih promjena), vjerojatno nikada nećemo ni doći do odgonetke što se zapravo dogodilo u postupku pripreme, projektiranja i građenja Kliničke bolnice Novi Zagreb (naziv u skladu s lokacijskom dozvolom) te zašto do kraja nije izgrađena u predviđenom roku, do 1990. godine.
Što je tu problematično? Puno toga, ali najviše to što se ne zna gdje je završilo 530 milijuna njemačkih maraka (265 milijuna eura): u džepovima peraća tanjura iz radničkog restorana ili u džepovima uglednih partijskih dužnosnika čija su djeca danas enormno bogata.
Naime, za izgradnju bolnice u Blatu izdvojeno je 430 milijuna eura, a u gradnju je uloženo tek oko 165 milijuna eura.
Klinička bolnica Novi Zagreb uz desnu obalu rijeke Save 30 godina nakon početka gradnje; kompleks nedovršene bolnice je dugačak 700 i širok više od 200 metara.
Kako je krenulo
Politička je odluka o gradnji Kliničke bolnice Novi Zagreb s 960 bolničkih kreveta donesena 1979. godine, u doba kad je Ivo Latin bio “gradonačelnik Zagreba” – predsjednik Skupštine grada Zagreba (1978-1982.). Za novu bolnicu izabrana je lokacija u zagrebačkom predgrađu Blato, na nacionaliziranom zemljištu preko puta današnjeg naselja Lanište – u području na kojem je Jugoslavenska narodna armija ranije namjeravala graditi Vojnu bolnicu, no poslije je odabrana lokacija u zagrebačkoj Dubravi (nema izraženih oscilacija podzemne vode rijeke Save, manji broj maglovitih dana u godini i manje komaraca).
U zatvorenom krugu partijskih mogula i privrednih moćnika dogovoren je način i omjer financiranja projekta:
36 % iz samodoprinosa građana Zagreba,
33 % će uplatit SR Hrvatska, a ostatak novca osigurat će se iz kredita i fondova.
Glavni izvođač radova bit će Industrogradnja, suizvođači Tehnika i Tempo.
Među zagrebačkim liječnicima i profesorima na Medicinskom fakultetu gradnju nove bolnice su osobito zagovarali dr. Kurjak (dobitnik partijske nagrade “Sedam sekretara SKOJ-a”) i dr. Krajina (rektor Sveučilišta 1982 -1986.), dok su dr. Oberman i dr. Hirtzl diskretno predlagali dogradnju Rebra, a onda izgradnju nove bolnice.
Događaji iz nedavne prošlosti
Zanimljivo je, analizirajući događaje iz nedavne prošlosti u komunističkoj Jugoslaviji, da je pravnik Ivo Latin bio i direktor Croatia osiguranja, ali i predsjednik Izvršnog vijeća Socijalističke Republike Hrvatske (1988.-1990.). Pamtimo ga i kao suorganizatora velikosrpskog mitinga na Petrovoj gori 4. ožujka 1990.
Večernji list navodi da se na Petrovoj gori okupilo oko 50.000 ljudi, a beogradski Nin donosi podatak o 150.000 ljudi na skupu. Skup je otvorio Dmitar Obradović riječima “Slobodane, srpski sine, kad ćeš doći do Udbine”, a glavni govornik bio je umirovljeni general i narodni heroj Dušan Pekić koji je najavio: “Uhapsit ćemo Tuđmana i druge…”. Govorila je i Milka Kufrin: “Neofašizmi i Tuđmani neće proći”, pa njezine riječi lijepo korespondiraju sa splitskom svastikom iz 2015. godine i riječima Zorana Milanovića “mi ili oni”.
Na mitingu Srba se moglo čuti: “Ustaše, ustaše”, “Ovo je Srbija”, “Ubit ćemo Tuđmana”,”Uhapsite Tuđmana”, “Idemo u Zagreb”, “Hoćemo oružje”,”Ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića”… I još samo jedan podatak vrijedan sjećanja – 9. srpnja 1989. u Kosovu kod Knina pokraj pravoslavne crkve Lazarica održan je miting oko 50.000 Srba. Na tom skupu Srpska pravoslavna crkva pozvala je svoje vjernike na građansku neposlušnost i prvi puta se javno čuje poruka: “Druže Slobo, šalji nam salate – mesa ima, klat ćemo Hrvate!”. I tako je papa Franjo Srpskoj pravoslavnoj crkvi prepustio odluku o kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca. Koja je poznata kao veliki prijatelj Stepinca i Hrvatske.
Stjepan Mesić (krivokletnik) i Budimir Lončar (savjetnik) posmrtno su Ivu Latina odlikovali (25. rujna 2009.) Redom hrvatskog pletera “za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske.”
Isto odlikovanje očekuje i Denis Latin, ugledni novinar i voditelj HRT-ove “Latinice”, u narodu od milja nazvana “Čirilica”. Jer, nedavno je predsjednica dodijelila odličje Ivanu Zvonimiru Čičku.
Neosporna je činjenica da odani članovi ne samo SK Hrvatske već naravno i SK Jugoslavije nisu vidjeli Hrvatsku izvan Jugoslavije, odnosno danas izvan “Regiona ili Zapadnog Balkana”. Njihova djela to dokazuju. Jugoslavenski idioti i posrbice još nisu umrli od srama.
Za prvog ravnatelja (direktora) “Kliničke bolnice Novi Zagreb u osnivanju” postavljen je Aleksandar Varga (predsjednik Skupštine grada Zagreba 1983-1984.). Bio je uvjeren da će svi ugovoreni radovi biti završeni do predviđenog roka, tj. do kraja 1990., i da će već od srpnja 1987. Zagreb raspolagati sa 440 novih bolničkih ležajeva…
Ministar zdravstva (“zdravlja”) Siniša Varga (2014-2015.) kaže “da o praksi političkih imenovanja ni sada nema govora”.
Gradski komitet Saveza komunista Zagreb blagoslovio je i izbor budućih predstojnika klinika “Kliničke bolnice Novi Zagreb”, a brojni podobni liječnici su poslani na edukaciju u inozemstvo.
Zanimljivi lik Radovan Volmut
1982. godine je u gradu Zagrebu raspisan referendum za petogodišnji samodoprinos – svim građanima Zagreba uzimalo se po 1,5% iz svake plaće – a danas jedna sociologinja govori i piše o tom referendumu kao o primjeru “političke par excellence demokracije” u komunističkoj Hrvatskoj. Kravlje ludilo. Totalno. Iz onog vremena pamtimo i čest Bakarićev izraz “rasturanje bande”.
1984. godine raspisan je arhitektonski natječaj za idejno rješenje bolnice. Natječaj je bio namješten, a prvu nagradu dobio je rad Biroa 71 iz Domžala, slovenske projektantske tvrtke koja je u to vrijeme pobijedila i na natječaju za novu Vojnu bolnicu u Zagrebu (svečano otvorena već u svibnju 1988.; od 1992. Klinička bolnica Dubrava).
1985. godine započinju radovi na gradilištu Kliničke bolnice Novi Zagreb. Iz Beograda su pozvani dobro plaćeni savjetnici s iskustvom u građenju VMA, a Radovan Volmut, sin crnogorskog oficira JNA, imenovan je tehničkim direktorom bolnice u izgradnji.
Radovan Volmut pozira u salonu svoje velike luksuzne jahte Le Mirage (2006.), čiji je prethodni vlasnik bio engleski lord. “Nisam ju kupio samo radi posla, već da na njoj uživam s obitelji.” Uz taj brod posjeduje i dvije manje jahte.
Inženjer Volmut je zanimljiv lik, no bio je tek “sitna riba” u hrvatskoj političkoj konstelaciji i današnjoj društvenoj avangardi iz tajnih službi bivše države.
“Nakon završenog elektrotehničkog fakulteta počeo sam raditi u beogradskoj tvrtki koja je proizvodila dizala, ali nakon samo godinu dana vratio sam se u Zagreb. Tu je sve započelo”, govori Volmut, koji je nakon povratka u Zagreb, samo 12 dana prije otvaranja Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski (29. prosinca 1973.), postao njezin prvi tehnički direktor. “Na brzinu sam morao završiti gradnju Lisinskog s Ivom Vuljevićem. Govorim više jezika pa su mi odmah povjerili organizacije kongresa… Kao planer gradnje i uređenja kongresnih dvorana zaradio sam jako dobar novac”, priznaje Volmut.
*Stipe Milanović (otac Zorana) je bio predsjednik Odbora za izgradnju Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski.
Nakon Lisinskog, Volmut je imenovan tehničkim direktorom izgradnje Kliničke bolnice Novi Zagreb.
Godine 1989. osniva financijsko-trgovačku tvrtku AWT u Zagrebu, a kasnije i u Beču tvrtku GTC. Otvara urede u Moskvi, Odesi i Kijevu. Kupuje zemljišta i kuće u Istri, a bavi se i menadžmentom velikih investicijskih projekata. Investicijski je savjetnik ruskih milijardera, a ruskog oligarha Vladimira Jevtušenkova dovodi kod predsjednika Mesića. Jevtušenkov je 2004. godine preko svoje tvrtke “Adria Sistem d.o.o.”, hrvatska tvrtka kćer njegove ruske korporacije “Sistema”, kupio 225.837 četvornih metara (državnog) zemljišta u Nacionalnom parku na otoku Mljetu. Na toj parceli, veličine 32 nogometna igrališta, planira izgradit hotel, restorane i luksuzne vile s bazenima.
*Ružica Gelo, hrvatski pregovarač s EU, izjavila je “da će u Hrvatskoj prodaja zemlje strancima biti moguća od 2020. ili čak od 2023 . godine. U našem slučaju, to je bilo izuzeto, iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u startu smo dobili period odlaganja od sedam godina. U slučaju da dođe do značajnije prodaje zemlje strancima, predviđeno je da možemo uvesti i dodatnu zaštitu od još tri godine”.
Žrtve Udbe
Nasuprot Volmeru, inženjer Đuro Perica, sin pripadnika ustaškog pokreta, osuđen je na Okružnom sudu u Zagrebu na smrt zbog eksplozije nepoznate naprave ispred Zagrebačke banke u Paromlinskoj ulici (18. rujna 1975.), nedaleko od dvorane “Vatroslav Lisinski”, tijekom posjeta Josipa Broza Tita Zagrebu. Nije bilo ni očevidaca ni žrtava ni materijalne štete, a bombu su podmetnuli Udbini agenti. U velikoj hajki na “ustaše”, “hrvatske nacionaliste” i “klerikalce” uhićeno je tisuću ljudi, a petorica nevinih su osuđena na – smrt, među njima i Perica zbog pokušaja atentata na sotonu Tita.
Poslije je Vrhovni sud Perici smanjio kaznu na 20 godina, pa na 15 godina. Nedužan je proveo duge godine u jugoslavenskom zatvoru – odležao je 14 godina i tjedan dana u Staroj Gradiški i Lepoglavi… I nikada nije bio u mogućnosti kupiti luksuznu jahtu. Kao ni milijuni stanovnika Hrvatske koji nisu bili pod zaštitom Komunističke partije. Ivica Račan tada je bio izvršni sekretar CK SKH (u prijevodu za početnike: Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske).
Presuda Okružnog suda u Zagrebu (br. K 251/76 od 18. VI. 1976.) bila je dio policijskog plana zastrašivanja u Hrvatskoj poslije Karađorđeva. U tu priču lijepo se uklopio nedavno objavljen (5. prosinca 2015.) tajni dokument SOA-e o ratnom putu (u Domovinskom ratu) Mirka Raškovića, novoizabranog zastupnika srpske manjine u Saboru Republike Hrvatske.
1987. godine bolnica je još uvijek nedovršena. Raspisan je novi petogodišnji samodoprinos za građane Zagreba. Večernji list piše da se na referendumu 99% građana Zagreba izjasnilo za novi samodoprinos, što je bila notorna laž. Naime, među nezadovoljnim Zagrepčanima otvoreno se šuškalo da novac iz samodoprinosa odlazi negdje drugdje, kao što je i 1971. godine zajam za auto-cestu Zagreb-Split iskorišten za gradnju željezničke pruge Beograd – Bar.
Račanova uloga
Do 1992. godine, kada je gradnja prestala, dovršeno je tek oko pola (45%) bolnice.
Posljednji ravnatelj Kliničke bolnice Novi Zagreb u izgradnji bio je general-bojnik prim. dr. Ivo Prodan (1927.-2013.), zapovjednik Glavnog stožera saniteta RH.
2002. godine, početkom rujna, projekt rekonstrukcije i širenja Kliničkog bolničkog centra Rebro upućen je na razmatranje u Vladu. Zatim je, krajem rujna, ravnatelj KBC-Rebro prof. dr. Josip Paladino na konferenciji za novinare prvi put za javnost govorio o projektu “Novo Rebro”.
2003. godine, 19. veljače, ministar zdravstva Andro Vlahušić najavio je da će vlada i premijer Ivica Račan donijeti odluku o nastavku gradnje “Sveučilišne bolnice”. Po vladinoj odluci, u Kliničku bolnicu Novi Zagreb preselit će zagrebačke bolnice – Klinička bolnica Merkur, Opća bolnica Sveti Duh, Traumatološka bolnica, Klinika za tumore i Klinika za dječje bolesti iz Klaićeve ulice. Vlahušić je o projektu završetka bolnice razgovarao i s izaslanstvom njemačke kompanije Siemens.
2003. godine, 5. srpnja, vlada “reformiranog” komuniste Račana dala je zeleno svjetlo za dogradnju i rekonstrukciju KBC Rebro, i jamstvo za zajam od 73,2 milijuna eura sklopljen sa Zagrebačkom, Privrednom i Splitskom bankom. Takvom političkom odlukom definitivno je KB Novi Zagreb (“Sveučilišna bolnica”) postala gradski infrastrukturni otpad.
Dogradnja i rekonstrukcija KBC-a Zagreb na Rebru završila je 2009. godine.