U Večernjem listu od 31. kolovoza o.g. objavljen je članak “Sveučilišna bolnica otvorit će se tek u 2020. g.” u kojem se citira odluka Savjeta za unapređenje zaštite građana Zagreba, da se poništi ugovor za preprojektiranje bolnice na 123.000 m², te da se etapno izvede do 2010. odnosno do 2020. g. i to u potpunoj veličini od 213.000 m², koliko navodno do sada iznosi izvedeni objekt. Odluka koja zaprepašćuje, jer je vjerojatno donesena bez ikakve stručne analize i dokumentacije, s posljedicama takve odluke. Odluka koja je donesena iz političkih razloga, kao završni politički obračun gradskog SDP-a s Milanom Bandićem, i gradskog HDZ-a sa Zlatkom Canjugom, koji je najavio Milan Bandić, na konferenciji za tisak (Večernji list 16. lipnja 1999).
Na toj konferenciji optužena je onda postojeća gradska vlast, da je kriva za nedovršenje bolnice u punoj veličini izvedenog stanja, te da nema mandat da se bolnica preprojektira i izvede na 123.000 m², a ne u stvarnoj izgrađenoj površini, kako je rečeno, od 213.000 m², zapravo cca 240.000 m², što je potpuno suprotno istini.
Činjenično stanje je, da je na temelju natječajnog programa, građevinsko-arhitektonskim projektom, dobivena bolnica od 980 kreveta i 135.416 m², te je na temelju toga raspisan samodoprinos i arhitektonski natječaj. Političkom, a ne stručnom odlukom, odabran je projekt koji je dao bolnici od cca 240.000 m², dakle za 100.000 m² ili 77% veću od planirane. Tom odlukom sve su financijske konstrukcije pale u vodu zajedno s dovršenjem bolnice, a posljedice se vide na gradilištu. Dakle kriva je vlast prije 1990. a ne ona poslije. Čak se je u propagandnim materijalima za drugi samodoprinos manipuliralo s veličinom bolnice od 135.416 m², a ne sa stvarnom veličinom većom od 100.000 m². Da bi se nekako prikrilo pravo stanje, pokušalo se je s izvedbom u dvije etape, i to u prvoj sa 630 kreveta, a u drugoj konačno s 1180 kreveta. Ta mogućnost je otpala, te se je nastavilo graditi cijelu bolnicu.
U zadnjem razdoblju izgrađena je niz bolnica u Europi, pa se tako danas u Njemačkoj smatra da je 100 m² po krevetu visoki standard. Jedan njemački vrhunski projektant bolnica, čije bolnice se izvode i u raznim Europama, ostao je začuđen, upravo nevjerujući, kada je čuo podatak, da mi želimo izgraditi gigantsku bolnicu od 1200 kreveta, sa 200 m² po krevetu, odnosno s dvostruko višim standardom od visokog europskog standarda.
Pravilnu odluku o daljnjoj sudbini bolnice može se donijeti na temelju snimke stvarno izvedenog stanja i stručnoj ekspertizi na temelju želje investitora. Izgleda, da se kod donošenja odluke, nije ništa od toga učinilo. Prema tome, odluka je politička, a ne stručna. Kao prvo i osnovno, ne zna se službeno točna veličina izvedenog stanja. Zamjenik pročelnika za zdravstvo g. Čolić u Zagrebačkoj panorami na HTV-u 8. kolovoza daje podatak od 213.000 m², a Građevinski fakultet u Zagrebu, koji je izrađivao statički proračun i po kojemu se bolnica izvodi, u elaboratu “Prikaz hrvatskih dostignuća” za simpozij 1998. u Amsterdamu, daje podatak da bolnica ima čak 240.000 m². Između 213.000 m² i 240.000 m² razlika je 27.000 m², a to je skoro pola bolnice u Dubravi.
Za sada se može se smatrati najmerodavnijim podatak Građevinskog fakulteta. S obzirom na odluku o etapnom građenju, u razdoblju od 10 do 20 godina, trebalo je naručiti stručnu studiju etapnog građenja, s obzirom do konačnog dovršenja, te na temelju toga financijsku konstrukciju ukupnih troškova, dinamiku trošenja, te izvore sredstava i konačno godišnje troškove takve bolnice u pogonu.
Kada se to učini, onda se zna u što se ulaže, te se istom tada može donijeti konačna odluka o sudbini bolnice.
Moraju se znati troškovi takve bolnice u pogonu, da se vidi može li hrvatsko zdravstvo podnijeti takve troškove, a da ne uđe u bankrot, ili u gašenje niza bolnica kako bi se mogla ova financirati. Kako bi se dobila gruba osnovna informacija u što se želi ući, može se načiniti informativna aproksimativna kalkulacija. Za planiranu bolnicu izračunan je iznos od 590 milijuna DM, u što su uključeni medicinska oprema i aparati. Kako se bolnica izvodi za 100.000 m² veću, to se proporcionalno povećanjem troškovi za 437 mil. DEM, što ukupno iznaša 1027 mil DEM. Izvedeno je građevinskih radova za 330 mil. DEM, znači za osnovnu izvedbu treba osigurati 697 milijuna DEM. S obzirom da se stvarno radi o adaptaciji, etapnom građenju kroz 10 ili 20 godina, treba dodati niz troškova kao konzerviranje i održavanje izvedenog stanja kroz taj niz godina, troškovi preprojektiranja, nadzora, infrastrukture, inflacije, potrebno je osnovni iznos povećati za najmanje 50 posto pa to iznosi 697 × 1,5 = 1045 milijuna DEM. Prema toj računici ukupna investicija sa svim dosadašnjim troškovima iznosila bi cca 1,5 milijarde DEM. To je kalkulacija na temelju strukture troškova iz 1983. g.
S obzirom na ogroman razvitak tehnologije, a na temelju sadašnjih europskih podataka, građevinski udio pao je na 17 do 20 posto. U našem slučaju to izgleda ovako: izvedeno 330 mil. DEM je 20 posto, a preostalo tehnološki 4 × 330 = 1320 mil. DEM. Ako tome iznosu dodamo sve dodatne troškove kao u prvoj varijanti, taj iznos koji se mora osigurati, penje se najmanje na 1,5 milijarde DEM. Tko će osigurati ta sredstva, ako Zagreb ne može osigurati 300 mil DEM za spalionicu otpada koja je njegova životna potreba. S obzirom da stvarno hrvatsko zdravstvo i grad Zagreb kroz to razdoblje, ne mogu osigurati te novce, ta odluka gasi bolnicu i osmogodišnji samodoprinos građana.
Treba reći da je kod izrade građ-arh-tehnološkog programa, koji je dao bolnicu od 135.416 m², sudjelovalo uz ostale stručnjake, veliki broj medicinskih stručnjaka, i to pretežno profesora medicinskog fakulteta. Za med.-teh. program 14, za građ-arh.-teh. 2, te za ekspertno medicinsko mišljenje 21. Svi su poimence navedeni u tome elaboratu. Sada neki od tih medicinskih stručnjaka tvrde da treba izgraditi bolnicu za 100.000 m² veću. Znači li to, da smatraju, da je građ.arh.teh. program u čijoj izradi su i oni sudjelovali, neispravno naređen, te je dao premalu bolnicu. Potrebno bi bilo čuti mišljenje ostalih medicinskih stručnjaka, slažu li se s time.
Bolnica nije vlasništvo gradonačelnika te njegovog pročelnika za zdravstvo sa svojim savjetnicima, da odlučuje o njezinoj sudbini, već je to vlasništvo građana i njihovog samodoprinosa. Odluku o sudbini bolnice mogu donijeti samo građani putem svojih ovlaštenih izabranih vijećnika u Gradu, i to na temelju ozbiljne stručne analize, pa ako treba i novim samodoprinosom za racionalnu bolnicu.
Da se ta investicija od početka vodi nestručno s manipuliranjem, dala je naslutiti novinarka Vjesnika Tamara Indik u svojem članku “Igre s milijunima” i “Što bi još pitano svi valik”, u polemici s tehničkim direktorom bolnice u izgradnji (Vjesnik 5. rujna 1984). Na žalost taj stil manipuliranja nastavio se je do danas.