I have a dream…, kaže Marijan Ožanić. “Sanjam… da će Avenijom Slavoljuba Penkale u osam sati ujutro tisuće ljudi dolaziti na posao. Kao u mojoj mladosti, kad sam hodao uz potok Černomerac, a tisuće ljudi slijevalo se na posao u Končar… Dobro, možda sam malo patetičan. Ali, ipak, to je moj san.”
Neobičan san! Marijan Ožanić, nekada vrhunski inženjer za najveće na svijetu generatore u Končaru, vizionarski je direktor Razvojne agencije i tehnološkog parka grada Zagreba, “poduzetničkog inkubatora”. A njegov je realni svijet smješten u oronulim barakama na jugozapadnom dijelu Končareva kompleksa na Trešnjevci, na ukupno samo tisuću četvornih metara.
Avenija Slavoljuba Penkale ne postoji u stvarnosti, samo u Ožanićevu snu. To je široka ulica kojom se prilazi velebnom zdanju zagrebačkog Tehnopolisa, nekadašnje Sveučilišne bolnice u izgradnji u prigradskom naselju Blato južno od Save, uz prilaz autocesti za Karlovac i dalje prema moru. S veličanstvene avenije ulazi se na Trg Ruđera Boškovića. S desne strane je Muzej znanosti, a lijevo se nižu toranj visokotehnoloških tvrtki, poduzetnički inkubator i odjel niskotehnoloških tvrtki. Tu su i poslovno-poduzetnička zona, laboratorij za ateste, pa i dječji vrtić i neizbježni kafići, restorani, kurirska služba. Osobit začin svemu daje izložba tehničkih inovacija…
Poduzetnici iz parka
No buduća avenija, baš kao i Trg Ruđera Boškovića ili Ulica Nikole Tesle, sada je samo šljunčana staza prepuna lokvi. A Tehnopolis, to je hrpetina golemih betonskih, metalnih i ostakljenih poluzavršenih zgrada koje pomalo guta biljni svijet uz Savu.
Ima li išta čudnoga u tome da su svi koji su do sada čuli za ideju Tehnopolisa taj projekt smjesta proglasili – megalomanskim? Ali, on je sve samo ne megalomanski!
Ožanić i njegova Razvojna agencija, te Ured zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, točnije njegov pročelnik Miro Laco i savjetnik liječnik Tihomir Majić, silno su se zagrijali za projekt Tehnopolisa. Razvojna agencija u baraci na tisuću kvadrata čini se kao slab partner u tom projektu, no to nije tako. Agencija je, uz Zagrebački holding, druga tvrtka u vlasništvu Grada, ima samo osam zaposlenih, za razliku od 13.000 ljudi u Holdingu, ali zato i njezinu Skupšinu čini gremij zagrebačke političke scene. Tu su Davor Bernardić, predsjednik Skupštine Zagreba, zatim Tatjana Holjevac, pa liberalni demokrat Jozo Radoš, Danira Nakić iz HDZ-a, iz HSLS-a prof. Velimir Srića i Darinko Kosor…
“Moramo reindustrijalizirati Zagreb”, rekao im je svima Marijan Ožanić. “Ako želite da vam djeca imaju ovdje što raditi i od čega živjeti…”
Skupština trgovačkog društva Razvojna agencija – tehnološki park, naime, održana je baš u utorak 8. svibnja, dan prije nego što smo razgovarali s Ožanićem. Pitanje je da li su ga baš svi njegovi skupštinari shvatili i koliko. No, barem Davoru Bernardiću nije svejedno. Ali, kako sada na tom projektu pomiriti sve brokve u kašeti zagrebačke politike, kako bi to zorno rekli Dalmatinci? Je li to moguće? I može li Marijan Ožanić, kao osoba bez stranačke pripadnosti, u tome odigrati ulogu katalizatora?
Ožanić misli da može. Misli da mu za pravo daju njegovi rezultati.
Kroz tisuću kvadrata barake i nije moglo proći više nego 56 malih poduzetnika. Danas ih je tamo još 16, no gotovo je nevjerojatno da oni izvoze u 48 zemalja svijeta, i to proizvode najviše tehnologije!
Poduzetnici iz parka, od kojih su najmlađemu samo 22 godine, stekli su 12 patenata i osvojili 151 nagradu za inovacije. Prosječno se na godinu u tim barakama unutar nekadašnje tvorničke ograde Končara razvije 25-30 novih proizvoda.
Zaposlenici Agencije i poduzetnici iz tehnološkog parka ponekad sa zavišću gledaju kako posvuda niču novi, moderni, prostrani parkovi; ne samo u Ljubljani, nego i u Osijeku, Varaždinu, Rijeci, Čakovcu… No možda je baš baraka njih učinila iznimno uspješnima, možda je tajna njihove kemije bila upravo u kestenu u dvorištu pod čijom su se krošnjom mogli okupljati, roštiljati, piti kavu, debatirati, ukratko, dati novi sadržaj pojmu sinergija.
“Ajme, upao mi je kontrolni čip u generator u hidroelektrani Senj i više ga ne mogu dohvatiti”, kaže jedan poduzetnik u kafiću. “Nema veze, napravit ću ti ja drugi”, kaže mu kolega iz poduzeća prekoputa hodnika. Ili… “Ne znam kako bih dobio signale s rotora turbine da vidim što se s njim događa dok je u pogonu…” kaže jedan mladi inovator. “A što kažeš da u turbinu stavimo mobitel?” veli drugi. I, doista, ideja je urodila proizvodom koji se danas prodaje od Australije do Južne Koreje.
Posjetitelju je teško procijeniti je li posrijedi duša “barake na Drvinju” ili znanstveno ozračje poduzetničkih zanesenjaka, no pravi odgovor zna Marijan Ožanić. Upravo je u tome trik, kaže, da tehnološki park ne bude mjesto na kojemu se poduzetničkim start-upovima samo jeftino iznajmljuju soba i telefon.
No, ako snaga postojećeg zagrebačkog tehnološkog parka nije u zgradi, zidovima i visokim staklenim prozorima, što će mu onda Sveučilišna bolnica preko Save sa svojih 200.000 sablasnih četvornih metara? Ožanić misli da mu treba u vremenu kad je 40-ak tisuća Zagrepčana bez posla.